Sjeo jutros u sablasno prazan kafić u Staroj čaršiji. Konobarica se, nakon što me uslužila, vratila u šank i tamo, na moje (pozitivno) zaprepaštenje, nastavila da ČITA neku knjigu.
Nakon izvjesnog vremena, u kafić je ušao penzioner i pokušao da sjedne za susjedni sto. Kažem: “pokušao”, jer tu, pored ozbiljnih, ozbiljnih godina, ima i Alzhaimera, demencije, reume, neuhranjenosti i bogapitaj kakvih još somatskih, golim okom nevidljivih, oboljenja.
– Dedo, čekajte, ja ću vam pomoći! – rekoh, nakon što su kišobran i “Oslobođenje”, tokom jednog od tih učestalih pokušaja da konačno sjedne, završili na podu.
– Hvala, momče! – reče dedo i, uz moju asistenciju, sjede u stolicu i naruči produženu sa šlagom.
Uslijedilo je usporeno i drhtavo vađenje penzijskog čeka i silnih računa za režije iz džepova, a potom i stavljanje određenog iznosa novca na svaki račun. Ostade stotinjak “nepojedenih” maraka od friško dobijene penzije…
– Može li, molim te, još jedna duža kafa? – obratih se konobarici.
– Može, naravno! – reče rijetko kultivisana konobarica.
Gledao sam dedu dobrih pola sata kako drhtavim rukama miješa i pijucka svoju kafu i lista navlažene stranice “Oslobođenja”. Bila je penzija, pa je odlučio da se počasti kafom i novinama. Pitanje je hoće li to isto moći da uradi sutra.
Osjetio sam potrebu da nešto preduzmem, nešto… bilo šta, pa zamolih još jednom konobaricu:
– Djevojko, daj, molim te, naplati moje kafe i dedinu kafu!
Dedo tada nekako skrenu pogled sa “Oslobođenja” prema meni:
– Nemoj, momče, molim te! Što bi ti plaćao moju kafu?
– Eto, onako… Bez razloga… Želim da platim!
Tada se, na moje (opet pozitivno) zaprepaštenje, umiješa konobarica:
– Dedo, znaš li šta je reko jedan pametan čovjek: “Da li bi ljudi mogli biti bolji? Mogli bi, ali niko neće prvi da počne. Svi imaju loša iskustva.” Ovaj momak hoće da počne!
Dok sam, šokiran, gledao konobaricu, dedo reče:
– Bio je mudar taj čovjek… Hvala ti, momčino, živ i zdrav bio…
– Nema na čemu, dedo!
Plaćajući ceh, obratih se još jednom konobarici:
– Ono je reko Duško Radović…
Ona se osmijehnu:
– Znam… Ja sam završila književnost, ne mogu naći posla u struci pa radim ovdje, valja živjeti, šta ću…
Gledao sam je neko vrijeme poluotvorenih usta:
– A vidim ja, ti sve vrijeme čitaš… Šta to čitaš, bogati?
– Uliksa! Čitala sam to nekad davno…
Totalno sjeban, rekoh joj na odlasku:
– Znaš onda sigurno da je i ovo reko čika Duško: “Jutros je jedan mladić u taksiju zaboravio diplomu pravnog fakulteta i novčanik sa nešto para. Moli se pošteni taksista da diplomu zadrži, a da novac vrati. Od nečega se mora živeti.”
– Znam, kako neću znat…
– E, ja sam ti, otprilike, taj pravnik…
Melanholično se osmijehnu…
Hodao sam Zenicom, kiša je lila (i sad lije) kao iz kabla. Znao sam da imam priču, ali mi nikako nije padalo na pamet kako da je završim a da ne bude glupo. I onda mi sinu jedna, ne baš raskošna i nimalo poetska, misao:
IZAĐITE U OKTOBRU NA IZBORE! NEMOJTE CRTATI ČIČA-GLIŠE I KUR*INE PO GLASAČKIM LISTIĆIMA! ZAOKRUŽITE BILO KOGA OSIM OVIH ŠTO NAM VEĆ SKORO TRIDESET GODINA UNIŠTAVAJU ŽIVOTE I ŽELE S TOM PRAKSOM DA NASTAVE! BILO KOGA, SAMO ZAOKRUŽITE…
Preuzeto sa Facebook grupe – Istina i pravda
