Četrdesetdevetogodišnji Mirsad Čaušević jedan je od 1.500 Prijedorčana koji žive u Chicagu. Ovaj uspješni preduzetnik je i autor knjige “Smrt u bijeloj kući”,  svjedočenja ljudi koji su preživjeli pakao u logorima “Omarska” i “Manjača”, čiji zatočenik je i sam bio.

Kao i veliki broj Prijedorčana, nakon tortura, život je nastavio u dalekoj Americi.

– Bio sam svjedok ogromnog stradanja Bošnjaka i Hrvata na području Prijedora i okoline tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu . Preživio sam sve moguće torture tokom zatočeništva u logorima “Omarska” i “Manjača”. Moje zatočeništvo trajalo je više od pet mjeseci, i još uvijek me prate traume iz logora. Moja tužna priča se ne završava na mom sopstvenom teškom iskustvu, ona nosi neopisivu bol koju nosi gubitak braće. U agresiji na Bosnu i Hercegovinu ubijena su mi dva brata, od kojih se jedan još uvijek vodi kao nestao. Uprkos svim ovim traumama koje sam doživio, uspio sam postati jači i uspješniji, i istrajan u borbi za pravdu i istinu za sve nevine žrtve. Kao rezultat toga je nastala i knjiga “Smrt u bijeloj kući” – kaže Mirsad Čaušević.

Biografsku knjigu “Smrt u bijeloj kući” objavio je prije godinu dana, i u njoj je pokušao opisati bol i patnju kroz koju su Prijedorčani prolazili tokom stravičnih događanja.

– Želio sam da moja djeca znaju kroz šta je njihov otac prošao i to samo zato što se drugačije zvao, te da znaju cijeniti bolji život i cijeniti druge i drugačije. Također, želio sam da upoznam javnost sa svojom ličnom pričom i istinom, a da sav prihod od prodaje knjige usmjerim za troškove izgradnje spomenika u znak na vječno sjećanje nevino nastradalim žrtvama Prijedora. Knjigu smo distribuirali u cijeloj Bosni i Hercegovini, tako da je dostupna na kioscima E Novina. Za one koji žive izvan granica Bosne i Hercegovine, knjiga se može kupiti putem online prodaje na web stranici Amazon. Trenutno je dostupna na engleskom i bosanskom, a u toku je prevod i na njemački jezik – nastavlja ovaj četrdesetdevetogodišnji Prijedorčanin.

Iako je prošlo više od dvije decenije od stravičnih zločina u Prijedoru, kako kaže Mirsad, vrijeme nije izliječilo rane.

– U slučaju  nas žrtava rane su neizlječive, i one iz godine u godinu postaju sve teže i bolnije. Mi svake godine u Chicagu obilježavamo 31. maj, dan Bijelih traka koje su jedan od simbola stradanja Prijedorčana. Naše udruženje “Friends of Prijedor” i mnoge druge organizacije su   veoma aktivne u promoviranju istine i u borbi za ljudska prava. Tako je bilo i ove godine. Ovo podsjećanje je veoma bitno, prvenstveno zbog sjećanja na civilne žrtve genocida u Prijedoru, ali i kao upozorenje Tužilaštvu BiH da najodgovorniji za ove zločine nisu kažnjeni, a to je Krizni štab Opštine Prijedor. Naravno, podsjećanje je potrebno radi opomene generacijama koje dolaze šta na kraju nacionalizam donosi- ističe Čaušević.

Zajedno sa Prijedorčanima u Chicagu on je pokrenuo inicijativu da se izgradi Spomenik koji bi bio podsjetnik na sve nastradale u Prijedoru.

– Osjećao sam jaku moralnu potrebu i obavezu, kako prema mojoj vlastitoj braći, tako i prema svim ostalim nevino stradalim žrtvama, koji su nemilosrdno ubijeni, da sa svojim preživjelim sugrađanima uradim nešto što će zauvijek održavati sjećanje na njih. Zaključili smo da je neophodno da se pokrene inicijativa izgradnje memorijalnog centra, koji će ujedno biti i znak opomene svima nama da se ovakvo zlo nikad i nikome više ne ponovi. Jako sam ponosan što mogu reći da je uz veliku pomoć profesora Emira Ramića, direktora za istraživanje Genocida Kanada, a na moj prijedlog, model ovog spomenika već pripremljen. Faruk Pirić, poznati arhitekta iz Sarajeva, koji je inače projektovao i memorijalni centar u Potočarima, također  je projektovao model za memorijalni centar Pijedora. Ovaj proces je trajao oko godinu dana. Ukoliko se većina Prijedorčana  složi da je ovo idealno rješenje, onda ćemo početi sa prikupljanjem novčanih sredstava. U posljednjih nekoliko sedmica vođeni su mnogobrojni razgovori sa predstavnicima iz političkog kruga ovdje u Chicagu, koji su izrazili pozitivno mišljenje o samoj ideji, tako da sam optimističan u smislu rješavanja odobrenja za izgradnju spomenika. Da budem malo precizniji, njima smo se obratili jer imamo namjeru spomenik graditi ovdje u Chicagu, jer dozvolu za njega ne možemo dobiti u našem gradu Prijedoru, gdje bi ovaj spomenik ustvari i trebao biti podignut. Obratili smo se gradonačelniku Prijedora, ali, kao što smo i očekivali, odgovor nikad nismo dobili – kaže Mirsad.

Ovaj projekat je trenutno na razmatranju u kancelariji gradonačelnika Chicaga, a spomenik bi trebao biti podignut u jednom od gradskih parkova, koji će biti izabran u dogovoru sa gradskim vlastima.

– Želim se obratiti svim relevantnim institucijama, političkim organizacijama, kao i predstavnicima vlasti u Bosni i Hercegovini, koji mogu imati bar neki utjecaj na rješavanje ove mogućnosti o postavljanju spomenika tamo gdje mu je ustvari i mjesto, u Prijedoru. Krajnje je vrijeme da se nevino stradalim žrtvama Prijedora, kao i svih drugih gradova, ukaže adekvatna počast, da se dozvoli izgradnja spomenika nevinim civilnim žrtvama bez obzira kojoj vjeri oni pripadali. Na ovom spomenicima treba zabilježiti zlo koje nam se dogodilo, da se obezbijedi mjesto gdje će se majke, sestre, sinovi, kćeri ubijenih žrtava dostojanstveno sjećati svojih najmilijih. Jedino ćemo se na ovaj način moći pomjeriti sa mrtve tačke, te se okrenuti pozitivnoj i svjetlijoj budućnosti. Niko od nas nema dva života, niti ćemo vječno živjeti. Vrijeme brzo prolazi i mi žrtve, dok smo živi, moramo izgraditi ovaj spomenik. Ako ga ne izgradimo, onda ovih 3.176 prijedorskih žrtava kao da nisu nikad ni postojali. Krenut ćemo od Chicaga, Toronta, Frankfurta, Sarajeva, a jednog dana doći ćemo i do Prijedora. Pored želje da pronađem kosti svog brata, ovaj spomenik je jedan od najvećih ciljeva mog života, i nadam se da ćemo ga ostvariti. Ukoliko proradi svijest onih koji su nadležni za odobrenje izgradnje spomenika u Prijedoru, i ako dođe do toga da se izgradnja dozvoli u Prijedoru, mi ćemo u tom slučaju odustati od izgradnje spomenika ovdje u Chicagu – rekao je na kraju Čaušević.