Često nam savjetuju da hranu žvaćemo polako kako bi se lakše razgradila u tijelu.

U indijskoj školi medicine, Ajuverdi, prije 7.000 godina smatralo se da je sporo i temeljno žvakanje neophodno za dobru probavu, a da organizam bolje razdvaja teško svarljive sastojke od onih hranljivih, tijelu potrebnih.

Teorija o sporom žvakanju

Početkom 1.900-ih, samoprozvani ekonomista-nutricionista iz SAD-a, Horas Flečer, tvrdio je da hranu treba žvakati sve dok ne postane toliko sitna da ju nehotice progutamo. U njegovoj teoriji nije se radilo o tome da svako jelo treba prožvakati 30 puta, nego čak i do hiljadu.

Smatrao je da se takvim žvakanjem čovjek osjeća manje gladno i da na taj način izvlači samo hranljive i svarljive stvari. Tako nešto neće pomoći da se odvoje samo hranljive stvari, ali sporije žvakanje pomaže u kontroli apetita i smanjenju kilograma.

Preliminarna istraživanja pokuzuju da žvakanje hrane “do mrvica” povećava broj kalorija koje se tope tokom probave i to do 10 kalorija na jelo od 300. Što zapravo znači da u teoriji neko ko pažljivije žvače, može da otopi 2.000 kalorija mjesečno više od onih koji jedu brzo.

Istraživanja

Američki časopis za nutricionizam sproveo je studiju kojom su pokazali kako su gojazni ljudi, koji su za vrijeme istraživanja sporije jeli, polako gubili kilograme.

Dodatno žvakanje usporava tempo jedenja, odnosno takav način hranjenja stvara osjećaj sitosti i pomaže u pametnijoj konzumaciji. Ljudi koji brže jedu, teže zadovoljavaju apetit, pa se uprkos jedenju osjećaju gladni i unose veće količine hrane u organizam. Ponekad do granica kada tijelo više ne može da izdrži.

Iako ova istraživanja ne potvrđuju da će osoba koja sporije jede biti vitka, ipak pokazuju da pravilnim unosom hrane održavaju svoju težinu.

Uvijek treba računati na to da su neki ljudi skloniji gojenju, a drugi mršavljenju tako da ne može sporije žvakanje u potpunosti da utiče na to. Ono što je pozitivno kod ovakvog pristupa je ipak činjenica da temeljnim žvakanjem stvaramo granice unosa i ne ubacujemo u sebe hranu sve do iznemoglosti.

Izvor: Ordinacija.hr