Istraživanje je pokazalo da si supružnici bez nasljednika zadovoljniji sobom i odnosom sa partnerom.

Kada su je pitali kako izgleda brak bez djece, Barbara Flečer, pisac, urednik i fotograf iz Toronta je odsječno odgovorila:

– Sjajno! Suprug i ja imamo fleksibilne rasporede, više zajedničkog vremena, mogućnost da odemo gdje hoćemo i kad hoćemo. Slično nam je kao kod većine ljudi u dvadesetim godinama, samo što imamo više bora i bolova. I mnogo bolji posao.

I rezultati studije koju je, među 5.000 parova, sproveo britanski Otvoreni univerzitet pokazali su da su supružnici bez nasljednika zadovoljniji sobom i odnosom sa partnerom. Ispitanici su naveli da se osjećaju voljenije i više ulažu u sam brak tako što često organizuju zajedničke izlaske i odvajaju više vremena za razgovor. Ali tu je i ona druga strana medalje – “etiketiranje” okoline, opaske da žive promašen život i osuđivanje da su manje vrijedni, ali i osjećaj usamljenosti, naročito u kasnijem dobu, kada više nemaju fokus na posao i karijeru. Tako zvuče predrasude o njima.

Ako izuzmemo supružnike koji iz zdravstvenih razloga ne mogu da postanu biološki roditelji i saglasimo se da oni koji to mogu, ali ne žele, imaju pravo da budu “krojači” svog života, hajde da vidimo koliko se brak bez djece zaista razlikuje od onog u kojem postoji nasljednik, šta je to što ga možda čini ljepšim ili težim, sa kakvim pritiscima se ljudi suočavaju… Oodgovore na ova pitanja dala je kliničkim psiholog i konstruktivistički psihoterapeut Leonora Pavlica.

Šta je to što bi brakove bez djece u načelu moglo da razlikuje od onih sa djecom?

– Ako je riječ o reproduktivno zdravim jedinkama čiji je svjestan izbor da nemaju djece, možemo konstatovati da njihov brak u svemu može da parira bračnoj zajednici sa djecom, a u nekim slučajevima može biti opažen i kao poželjnija opcija. Partneri izjavljuju da imaju više vremena jedno za drugo i intenzivnije se posvećuju izgradnji odnosa. S druge strane, ako pričamo o brakovima u kojima djece nema iz zdravstvenih razloga, a ne odlukom supružnika, čini se da ovde mogu više da pate. Međutim, sreću se i u ovoj kategoriji oni koje ovakva situacija dodatno zbliži i koji su jedno drugome nezamjenljiva podrška. Jedino pouzdano što se može zaključiti je da svaka opcija ima svoje dobre i loše strane i da život u njima može prilično da se razlikuje.

Ako djeca unose novu energiju u dom, sa svim ljepotama i brigama, da li supružnici bez nasljednika mogu više da se posvete sebi, više da ugađaju, fokusiraju se jedno na drugo?

– Koliko će se posvetiti jedno drugome, hoće li zadržati romantiku, koliko će snage uložiti u njegovanje braka, zavisi u prvom redu od njih samih. Djeca nisu prepreka na putu izgradnje kvalitetnog odnosa. Naprotiv, ona u izvjesnom smislu mogu i da zbliže roditelje. Sve zavisi od toga koliko smo dobri “menadžeri” u zadovoljavanju sopstvenih potreba, koliko nam dobro ide organizacija, znamo li da napravimo listu prioriteta.

Neki životni saputnici bez djece, ipak, tvrde da su u takvoj vrsti zajednice najsrećniji. Zašto im oni “drugi” ne vjeruju?

– Kada ljudi ne mogu da imaju djecu, sasvim je prirodno da će na snagu stupiti odbrambeni mehanizmi kojim će uspjeti sebi da objasne da je bolje što je tako. Nesvjesno će tokom čitavog života tražiti dokaze da nisu uskraćeni time što nisu roditelji. Fokus će pomijeriti na druge stvari, kao što je odnos sa supružnikom, izgradnja karijere i ostalo. Moguće je da će u kasnijim razdobljima provejavati i neka sjeta pri pomisli kako je život mogao izgledati da su imali djece. Ono što je, ipak, ovde najveća istina je to da ne možemo da znamo kako je imati nešto ako ga nikada nismo imali i da li bi uz to stvari mogle da budu bolje ili gore. Nijedna osoba ne može da tvrdi da bi na ličnom planu bila uspješnija ili da bi imala kvalitetniji odnos sa supružnikom da nisu imali djece i obrnuto – to što je neko zadovoljniji sobom i odnosom sa partnerom, a nema djece, ne znači da bi u tom pogledu bio manje zadovoljan da ih je imao.

Ima i onih koji misle da je život bez dejce promašen, pa često i sažaljevaju te supružnike. Koliko je takva “etiketa” psihološki teret i izvor stresa za njih, pogotovo ako žive u maloj sredini?

– Mislim da priličan broj ljudi na njih gleda sa sažaljenjem. Ovakav stav je, osim što je maliciozan, u osnovi i pogrešan. Imati djecu bi trebalo da bude stvar izbora, kao i bilo šta drugo u životu. To što imamo reproduktivne organe nije nikakva garancija da ćemo imati i sve potrebne kapacitete da budemo dobri roditelji. Nažalost, preplavljeni smo primjerima gdje za neke ljude roditeljstvo nije bilo najbolja opcija. Treba biti pošten prema sebi i uhvatiti se ukoštac sa mnogobrojnim pitanjima koja roditeljstvo otvara. Ako djecu pravimo isključivo nagonski, onda se ne ponašamo dovoljno zrelo i odgovorno. U pitanju su mala bića koja ne treba samo donijeti na svijet, već ih i osposobiti da u tom svijetu opstanu i da im boravak tu prija. Poštujem odluku onih koji sebe ne vide u ulozi roditelja, da to i ne budu.

Mišljenja su podijeljena i po drugim osnovama, pa jedni tvrde da su ti brakovi stabilniji, a drugi da traju kraće. Kako vi to procijenjujete?

– Vraćamo se na početak teme i red je da zaokružimo priču – brakovi umiju brzo da se raspadnu, sa djecom ili bez njih, a isto tako umiju i dugo da potraju, nezavisno od toga ima li naslejdnika ili ne. Dolazak djeteta u bračnu zajednicu je faza tranzicije koja zahtjeva određeno prilagođavanje. Takođe, saznanje da djece neće biti ili odluka da ih nemaju, takođe je prelazni period i traži vreijme za adaptaciju. Koliko će uspješno ljudi prevazići ove faze i da li će se iz njih roditi kvalitetniji odnos među supružnicima, zavisi od karakteristika ličnosti. I još više od spremnosti da ulože trud i napor u pravcu izgradnje stabilnog odnosa.

Čime supružnici još kompenzuju izostanak zadovoljstva, obaveza i briga oko djece?

– Kompenzacije mogu biti mnogobrojne i raznolike, a praktično su ograničene količinom naše kreativnosti. Treba napomenuti i da su one, kao pokušaji zamijene nekih želja drugima, psihološki zdravije od odlaska u malodušnost, samosažaljevanje i oplakivanje svoje sudbine. Izostanak potomstva ne bi trebalo da obesmisli nečiju egzistenciju i na sreću, dostupni su nam mnogi alternativni načini da se osjetimo ostvarenim – posao, hobiji, druženja, pomaganje bližnjima, izlasci, kreativno izražavanje.

Koliko je tačno da su ovi životni partneri uspješniji na poslu i kvalitetnije organizuju slobodno vrijeme?

– Slobodno vrijeme, kao i vreijme uopšte, relativna je kategorija. Imamo ga onoliko koliko smo sposobni da vladamo situacijom, napravimo jasne granice, planiramo. Čini se da mnogi ljudi imaju sve vreme ovog sveta – nemaju dece niti nekih nametnutih obaveza, pa opet neproduktivno troše vreme i nemaju uspješnije karijere. Ovde je važno istaći i da ljudi imaju različita stremljenja u životu i da nas ne ispunjavaju iste stvari. Za nekoga je dijete ultimativni smisao, dokaz da posle nas ostaje nešto vrijedno. Za druge je prioritet lično se ostvariti kroz posao ili neke druge aktivnosti, pa im ostanak bez potomstva neće tako teško pasti kao onima iz prve grupe. Svako ima pravo izbora da svoj život osmisli onako kako mu najviše prija.

IZVOR:superžena.rs