Aleksa Šantić je bosanskohercegovački pjesnik i akademik. Rođen je 27. maja 1868. godine u Mostaru, a umro 2. februara 1924. godine. Smatra se jednim od najvećih pjesnika s prelaza 19. na 20. vijek. Njegova djela prožeta su ljubavlju, čežnjom, sjetom, ali buntom i iskrenim patriotizmom. Snažnom emotivno ljubavnom i socijalnom poezijom ostavio je neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj književnosti.

Naime, književni počeci Aleksa Šantić je rođen u Mostaru. Njegovi preci u Mostar su se doselili iz sela Bogodol pod planinom Čabulja. Otac mu se zvao Risto, a majka Mara. Imao je četiri brata, Peru, Jakova, Savu i Jeftana, te tri sestre, Staku, Persu i najmlađu Zoricu koja je vrlo rano umrla. Otac mu je obolio i umro mlad, pa je živio u porodici strica Mihe, zvanog „Adža“. Porodica se bavila trgovinom, pa je logičan slijed bio da se i Aleksa bavi ovim poslom. Zato su ga roditelji poslali u Trst gdje ga je podučavao pisac i esejista Ljudevit Vuličević. Nakon toga odlazi u Ljubljanu, gdje s bratom Perom pohađa trgovačku školu. Zbog lošeg zdravlja u Mostar se vraća 1883. godine.

Vodio je knjige u očevoj i stričevoj radnji, a pošto ga je više zanimala umjetnost, tačnije književnost i gluma, posao u trgovini za njega nije bio pravi poziv. Četiri godine nakon povratka u Mostar, 1887. godine, postao je saradnik listova „Golub“, „Bosanska vila“, „Nova Zeta“, „Javor“ i „Otadžbina“. Iste godine objavio je svoju prvu zbirku pjesama. Bio je član Srpskog pjevačkog i kulturno – umjetničkog društva „Gusle“ koje je 18. decembra 1888. osnovao ugledni Mostarac Jovo Šola. „Gusle“ su imale pozorišnu sekciju i učestvovale u svim kulturnim manifestacijama u gradu. Aleksa Šantić je bio član mnogih sekcija, pjevao je u horu i glumio u pozorišnim predstavama. Naime, 1896. godine kada je pokrenut list „Zora“ postao je jedan od njenih prvih urednika. Šest godina kasnije otišao je u Ženevu, ali se nakon tri nedjelje vratio u rodni grad. Od ljubavi i čežnje do rodoljublja i bunta Aleksa Šantić je svoju punu pjesničku zrelost doživio između 1905. i 1910. godine, a njegov književni opus mogao bi se podijeliti u dvije cijeline, koje nisu nužno potpuno razdvojene – pjesme o ljubavi prema ženi, čežnji i sjeti i pjesme o ljubavi prema narodu, te protestu protiv patnji koji je njegov narod proživljavao.

Među prvim ženama kojima je posvetio svoje pjesme bila je Anka Tomlinović, kćerka hrvatskog fotografa iz Like. Historičari kažu da ju je znao satima čekati da se pojavi pred vratima očeve radnje. Tajanstvena i blaga Anka za mladog Šantića je bila oličenje ljepote. Često su šetali i razgovarali, a saznavši da on objavljuje pjesme, Anka je tražila da ih pročita. Za mladog pjesnika to je bio nevjerovatan podsticaj, pa joj je posvetio pjesmu „Ako hoćeš“ , koju je objavio 1889. godine. „Il’ ako ćeš pjesmu moju O izvoru slasti bujne, Hodi, hodi na grudi mi, Da ti ljubim usne rujne!…“ Pročitavši pjesmu vratila mu je bez riječi, a kada je odlazila, okrenula se i rekla: „Što se tiče onoga, ako hoćeš, odgovor je … hoću!“ Ipak, ljubav pravoslavca i katolkinje iz Like u to vrijeme nije bila moguća. Obje porodice su branile njihovu ljubav, naročito Šantići sa Brankovca, djela Mostara u kome su uglavnom živjeli pravoslavci. Za cijenjenu trgovačku porodicu Šantić, katolkinja iz Like, pa još i kćerka fotografa, nisu dolazili u obzir. Aleksa je nakratko odselio u Novi Sad prateći mlađeg brata koji je tada krenuo u Gimnaziju. Ta razdvojenost, ali i protivljenje roditelja, okončali su vezu s Ankom. Ona se godinu dana kasnije udala za bankarskog činovnika i odselila u drugi grad, piše “Express“.

Njena udaja i odlazak iz Mostara veoma su potresli pjesnika. Njegova ljubavna patnja iznjedrila je neke od najlepših pjesama toga vremena. Biografi kažu da je Aleksa Šantić bio veoma lkjep i zgodan čovjek, te su ga žene voljele. Ipak, sjećanje na Anku Tomlinović bilo je još veoma jako. Nekoliko godina nakon njenog odlaska, Aleksa je zavolio Zorku Šolu, ali njena porodica ga nije prihvatala, pa se i ona udala za drugoga. Zorki je 1895. godine, između ostalih, posvetio pjesmu „Ružin san“. „Pitao sam ružu malu Šta u tihoj noći sanja: Da li danak, da li zoru, Ili pjesmu milovanja..“ Osim ljubavnih pjesama, pisao je i patriotsku liriku, pa je 1896. godine objavio pjesmu „Ostajte ovdje“. Pjesma je posvećena muslimanima koji s masovno napuštali nevesinjski kraj i cijelu Hercegovinu. „Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba Neće vas grijat kô što ovo grije. Gorki su tamo zalogaji hljeba, gdje svoga nema i gdje brata nije…“